Crni Petar Pan

Lucija me odjebala. Po 'ko zna koji put mi je rekla da ne može više tako, da me voli, ali da je sve to previše komplicirano i da tu ima stvari koje ja ne bih razumio. U mom jebenom životu stvari su se uglavnom tako odvijale; taman kada bih nekog zavolio, neku curu, ona bi se svim silama potrudila da mi zabrani da je volim. Nakon tog telefonskog razgovora s Lucijom u kojem mi je sve to fino objasnila, sjedio sam na krevetu u svojoj sobi, frustriran i usran, osjećajući se kao upotrijebljeni kondom i zurio nekud kroz prozor, bez veze. Razmišljao sam o svim tim sranjima i pitao se nisam li možda predodređen da jedem govna cijeli život. Ako je stvarno tako, morat ću se malo bolje pripremiti za taj scenarij koji mi je sudbina napisala i tako me "velikodušno"gurnula u njega. U mojoj ladici ležala je hrpa mojih rukopisa, uglavnom kratkih priča i sve više gubila vjeru da će se ikad naći na policama knjižara. Ako ništa drugo, vjerovao sam da sam jedan od najvećih mladih nikad objavljenih pisaca. Bar sam u još nešto vjerovao.
Rudi i ja smo se kužili. On je imao band i prokleto dobro svirao tu svoju gitaru. Razlika između nas dvojice bila je u tome što je on nekako uspijevao sa svojim svirkama, za razliku od mene koji sam se godinama koprcao na dnu literarne anonimnosti, ako isključimo nekolicinu priča objavljenih u par nevažnih književnih časopisa. Znao sam da stoji uz mene, ako zbog ničeg drugog, onda bar toga što sam mu frend, što zajedno cugamo i šlagiramo se i što ipak, činilo mi se, vjeruje u mene kao pisca. Bio je moj najvjerniji čitalac i sviđale su mu se moje priče. Vjerojatno zato što su bile na svoj način pomaknute, baš kao i on. Tu večer me nazvao i tako je krenulo.
Sjedili smo u njegovom Renaultu 4, parkirani na rubu šume u sjevernom dijelu grada. Imali smo dvije litre "crnjaka" katastrofalne kvalitete i coca-colu. Radili smo si bambuse u plastične čaše. Beastie boysi su se vrtili s kazića u autu.
-I, pederu?-rekao je pogledavši me tim plavim, vodenim očima- Opet mi te dira ta mala kurva. Pa razbit ću je, časna riječ.
Potegnuo sam gutljaj i blesavo se iscerio.
-Jebi ga.-izustio sam.
-Max,-rekao je i uhvatio me za ruku-daj zajebi tu spiku. Koji ti je kurac da si to dopuštaš?
-Možda sam zaljubljen-rekoh nekako kao u transu.
Malo me gledao a onda rekao:
-Itekako si ti zaljubljen, slinavko mali.
Nakon štp smo popili vino i colu i jezici nam se fino razvezali, nakon što smo (kao i obično u takvim situacijama) se, u neobuzdanom naletu pojačanih emocija, izgrlili i izljubili, te si izjavili prijateljstvo do groba nekoliko puta, zaputili smo se u naš omiljeni birc. Unutra je škvadra urlala, bilo je jebeno zagušljivo, Prodigy su rasturali i tukli direktno u mozak, sve u svemu standardno i prilično O.K.
Nastavili smo s bambusima, a kasnije prešli na pivo. Osjećao sam kako me alkohol obuzeo i kako mi struji čitavim tijelom. Klimavo sam se oslanjao na šank , polako i nesigurno prinosio čašu ustima i vrtio kaotičan film u glavi. Osjetio sam Rudijev dlan kako mi se teško spustio na rame. Zaklimatao se i zalio se pivom.
-Ajde, dosta tog bediranja!-vikao je pokušavajući nadglasati veliku buku- Eksaj to pivo da ti naručim novo i okreni se malo oko sebe! Gledaj sve te komade oko sebe, pa nije ona jedina!
Okrenuo sam glavu i pogledao sve te komade. Nisam vidio ništa. Pizda ti materina, Lucija, pomislio sam i eksao to pivo.
Počela je moja bitka sa samim sobom. Lucija me nije puštala na miru ni dok sam spavao. Više nisam raspoznavao san od jave; bilo je isto. Ipak, Rudi me izvlačio. U stvari, svim silama me pokušavao dovesti u red. Gledao sam ga kako se trudi, kako ulaže cijelog sebe da me izvuče, ali to, sa mnom kakav sam bio, nije bilo baš lako. Bilo mi ga je žao i volio sam ga.
Rudi je imao svoje metode kako da me vrati među žive. Jedna od njih bila je šlagiranje. Jednog zajebanog dana, negdje oko 6 popodne, pojavio mi se na vratima s pogledom bez zjenica. Otišli smo u moju sobu. Izvalio se na krevet češkajući se po vratu.
-Max, ovo je mrak.-rekao je slatko umornim glasom.
Izvadio je smotuljak i dodao mi. Pažljivo sam ga odmotao i spustio na pisaći stol. Fina hrpica smeđkastog praha.
-Jel' ubija?-upitah ga.
-Kolje.
Napravio sam si dvije tanke lajne, smotao novčanicu i ušmrknuo. Suze su mi navrle na oči a iz želuca mi se munjevito diglo. Jedva sam se suzdržao da se ne ispovraćam.
-Jebo te,-izustio sam nekako-ovo je opako. Gdje si ovo nabavio?
-Šmrkni si i drugu i uživaj. Ja sam tu da te dovedem u red s najkvalitetnijim stvarima.
Zadržao sam dah, sagnuo se i ponovo ušmrknuo. Dobro je prošlo. Zavalio sam se kraj Rudija koji je napola kljucao, osjećajući kako me već obuzima.
-Već ga osjećam.-rekoh-Ovaj je prva liga.
Razvaljali smo se po krevetu i polako, vrlo polako i mekano ćaskali, dok su nam se okice slatko sklapale.
Sjedili smo u našem bircu i trusili vodke.
-Gledaj onu malu.-rekao je Rudi-Mislim da te snima.
Pogledao sam. Uopče nije bila loša. Sjedila nam je prekoputa, pila neku žestinu i stvarno me snimala. Pitao sam se zašto me gleda. Stvarno nikako nisam izgledao onako pijan, raščupan, neobrijan, izgubljenog pogleda.
-Zajebi spiku.-rekao sam-Ako ti se sviđa samo izvoli.
-Isuse,-rekao je Rudi-nije stvar u tome. Ona snima TEBE. Kako možeš biti tako blesav?
Iskapio sam vodku i naručio nam nove. Ponovo sam bacio pogled; gledala me.
-Zaboravi.-rekoh-Nije moj tip.
Rudi me pogledao kao da pred sobom ima najvećeg mogućeg idiota.
-Ovo je najveća glupost koju sam dosad čuo.-rekao je-Mala je zgodna, očito je da te želi a ti se ponašaš kao prokleti peder. Nevjerojatno. Slušaj me, ti očajniče suhog kurca, uzmi ono što ti se nudi, pogotovo ako to dobro izgleda. Kad probaš, svidjet će ti se, zaboravit ćeš na sve i vidjet ćeš da u tome nema ništa loše. Dapače.
Gledao sam je ispijajući 'ko zna koju vodku. Mala stvarno nije loša, pomislio sam. Možda bi me jedna noć s njom u krevetu malo oraspoložila. Ustao sam i prišao joj. Mora da sam izgledao kao kreten. Naslonio sam se na zid do nje. Samo sam stajao i buljio u nju.
-Da?-rekla je čudno me gledajući.
-Ništa. Mislim što piješ?
-Lozu.
Odgegao sam do šanka i donio joj lozu. Duplu.
Stajali smo neko vrijeme, šutke i samo se gledali .
-Čime se baviš?-upitala me.
-Ničim.
Nasmijala se.
-Baš ničim? Što radiš po cijele dane?
-Pušim cigarete. Spavam. Razmišljam što i kako dalje.
-Samo to?
-Između tih stvari pokušavam postati pisac.
-I?
-Jebi ga. Izgleda da mi bolje ide pušenje cigareta. A ti?
-Studiram. Ekonomija. Treća godina.
Isuse, pomislio sam, zar baš SVI na ovom svijetu studiraju.
-Lijepo.-rekao sam-Kako se zoveš?
-Ivana.
-Ivana, hoćeš li da odemo kod mene na piće?
Pogledala me nekako vrlo ozbiljno. Još jedna od onih koje nikako ne žele na brzaka. Još jedna od onih koje žele jebenu VEZU. Nije bitno što me vidi prvi put u životu. Sviđam joj se. Ne želi odmah prvu noć, želi polako, želi me prvo upoznati i ta sranja.
-O.K.,-rekao sam-zaboravi-Želim ti ugodnu večer.
-Što je bilo?-rekao je Rudi.
-Ništa. Ima problema. Mentalni sklop.
-Dakle ti si za samostan, majke mi.
-Nemam ništa protiv. Popovi, čuo sam, piju Isusovu krv.
Nakon toga smo zašutjeli. Za tu večer Rudi je digao ruke od mene. Znao sam da sam ništa drugo do zajebano govno. Pogledao sam ga. Izgledao je kao čovijek koji je sve pokušao i nije uspio. Osjetio sam se krivim. Naručio sam mu duplu vodku s ledom i limunom. Prihvatio ju je ne pogledavši me. Ispili smo pića i bez riječi otišli doma.
Prošlo je tjedan dana. Tog popodneva, bio sam sam doma, sjedio sam u dnevnoj sobi i pio bijelo vino.
Zazvonio je telefon. Rudi.
-Što radiš, skote?
-Rudi, mislim da sam poludio.
-Opet si pijan?
-Aha. Ali nije to, mislim da je ovog puta STVARNO sve nestalo. Isparilo, kužiš...
-Jebo te...Čekaj me. Složi si još koje piće. Doći ću za pola sata.
Izašao sam na balkon. Bilo je toplo predvečerje. Kraj ožujka. Osjetio sam povjetarac i naježio se. To su te večeri, pomislio sam. Preda mnom se pružao moj grad. Gledao sam ga kako treperi. Bio sam usamljeno zrno pijeska u Sahari. Mjesec je bio pun, tamo gore i jasan kao nešto potpuno normalno i vjerojatno. Udahnuo sam gradski zrak, pun smoga, sumpora i sličnih pizdarija. Osjetio sam se jači, lažno jači. Bio sam svjestan svega. Zaista je sve nestajalo kroz neku treperavu izmaglicu od koje ti se znojilo dupe i tjeralo te na sranje, božanstveno sranje. Sve je bilo iza mene, sve je prošlo i odavno izgubljeno. Zauvijek. Sa svojih 25 bio sam nigdje, bačen u paklenu rupu bezdana, bez ikakve šanse, bez ljubavi, bez smisla. Nije bilo pravde, šansa mi nikad nije pružena. Dajte mi zraka, dajte mi prostora i pokazat ću vam, svima ću vam pokazati, kurvini sinovi. Ali, noć je nadolazila, Crni Petar Pan polako je i zlokobno natkrivao grad, zgrade i nebodere, šupe i kokošinjce. Mogao sam čuti zavijajuću sirenu, negdje na periferiji.
Pojavio se Rudi. Ušetao je s tim svojim ispupčenim dupetom kojeg su žene toliko voljele štipati. Sjeo je na pod i pripalio cigaretu.
-Dakle,-rekao je-fino si se ušikao.
Stajao sam pred njim kao neki klinac i ljuljao se.
-Jebi se, Rudi.-rekao sam-Stvar je puno dublja nego što ti misliš.
-Znao sam da je Lucija duboka, ali da je toliko duboka...
Nisam čekao da završi. Poput krda bizona u divljem stampedu sjurio sam se na njega. Odvalio sam ga šakom preko nosa, tresnuo je glavom u rub kreveta, bacio sam se na njega udarajući ga gdje sam stigao.
Ali, jebi ga. Bio je viši i fizički jači od mene. Ubrzo me zasuo kišom prijateljskih udaraca, koji, zato što su bili prijateljski, nisu ništa manje boljeli. Za nekoliko sekundi punom težinom sjedio je na mojim grudima, unoseći mi se u facu, onako muški, pošteno.
-Razbio sam ti njušku, skote,-rekao je-da znaš da sam ti razbio prljavu njušku.
Sjedio sam u fotelji pripaljujući cigaretu. Snimio sam rukav svoje žute majice. Bio je tamno crven. Crveno-žuto, žuto-crveno. Svidjela mi se kombinacija.
-Presvuci se.-rekao je Rudi- Izgledaš kao da si nekoga zaklao.
-Ti si zaklao moj nos.-rekao sam.
Pili smo. Noć se spustila. Odavno. I Rudi je sada bio pijan. Gledao sam ga kako se umrtvio, kako se prepustio. Bilo je očito da više nema snage za mene, u bilo kom smislu. Gledao sam te plave oči koje kao da su popile pola mora, onako pijane i mutne, gledao sam ih i nasmijao se od srca.

Puno je vremena prošlo. Šlagiranje, piće, razna sranja, šlagiranje...Godina dana. Šetao sam gradom, proljetni dan. Mravinjak a ne grad. Pičke u minicama, kožnim čizmicama, techno sranjima i sve to. Zgodno prijepodne. Nakon popijenog piva u nekom bircu gdje te svaka budala može pronaći, tumarao sam ulicama preljevenim suncem.
-Max!
Okrenuo sam se. Gužva.
-Max!
Ovog puta sam je snimio. Lucija.
Bila je ljepša nego ikad. Približavala mi se smiješeći se, tipično.
Teško sam progutao to malo sline.
-Max,-rekla je-kako mi je drago što te vidim!
Stajao sam i šutio.
-Kako si?.upitala me.
Bio sam paraliziran.
-Eto...-izustio sam-O.K...valjda.
-Jesu li ti objavili knjigu?
-Knjigu? Da, jesu.
-Postao si pisac! Nemaš pojma kako mi je drago.
Šutio sam. Da, bio sam neki kurčevi pisac, ali odavno mi nisu bile sve na broju.
-A ti?-izgovorio sam nekako-Što je s tobom?
-Pa, eto udajem se!
-A...Čestitam.
Poslije toga nešto mi je govorila, ali ja je nisam razumio ni riječi. Gledao sam samo njene usne kako se pomiču, ali ništa nisam čuo. Na kraju, vjerojatno mi je rekla "bok" ili slično, uglavnom, mahnula mi je i otišla. Gledao sam je kako se udaljava, nestaje u svoj toj gradskoj gužvi. Kada sam je sasvim izgubio iz vida, ušao sam u prvu birtiju iza ugla i odlučio popiti još nekoliko piva za doručak. I ZAISTA postati pisac.

KRAJ

[Crni Petar Pan] [Jedan Dan] [Sisaljka Za Banane] [Toliko o ljubavi] [Zbogom Marina]