Ne možeš ti našega čovika zajebat - od nepoznatog autora
Ne možeš ti našega čovika zajebat - rekao je s neskrivenim ponosom mnogi
Hrvat pročitavši u novinama kako je stanoviti Saša (24) s otoka Krka prvi u
svijetu, prvi dakle od svih šest milijardi ljudi i svih pola milijuna
vlasnika novog američkog elektroničkog čuda, uspio probiti zaštitu
revolucionarnog Appleovog mobitela iPhone. Saša je, naravno, odmah postao
nova hrvatska medijska zvijezda, potamnivši slavu čak i onog Lopine,
Đapine, kako se zvao onaj naš ugostitelj iz Berlina, haker koji je probio
zaštitu berlinskog kladioničarskog sustava, pa postao autentični hrvatski
Robin Hood što pljačka bogate da bi... dobro, kupio crveni ferrari.
Ne možeš ti našega čovika zajebat! Koliko puta ste u čuli tu rečenicu,
izgovorenu na jednom od tri-četiri štokavska jezika s ovog brdovitog
poluotoka, ovisno je li se za potrebe kafanskog razgovora nije dao zajebati
naš čovik, čovjek, čovek, čo'ek, ili koja li već podvrsta te endemske
balkanske životinje, upravo nevjerojatno prilagodljive svim životnim
uvjetima, od surovih azijskih suhopoljina do skandinavske liberalne
demokracije?
Iza te rečenice cijela je čudesna balkanska mitologija, čarobnija i
opsežnija čak i od grčke, s odvažnim junacima čije podvige mi, smrtnici s
podnožja Olimpa, prepričavamo s koljena na koljeno, dodajući uvijek nove
detalje i nevjerojatne obrate, o dovitljivim zemljacima koji za našim
šankovima postaju pravi bogovi i polubogovi.
Čuli ste te priče bezbroj puta, i sami ste ih često prepričavali. O onom
hrvatskom gastarbajteru, ili Bosancu, Srbinu, svejedno, što je sagradio
kuću na obali Ženevskog jezera, na državnoj zemlji, na užas šokiranih
Švicaraca, koji su zbog toga morali mijenjati svoje manjkave zakone, jer u
cijeloj sedam stotina godina dugoj povijesti švicarske države nije
zabilježena bespravna gradnja, pa ne postoje ni zakonom predviðene
sankcije. Ili je to bilo u Norveškoj? Zar je važno - nema te ureðene
demokracije koja će zajebati našeg snalažljivog zemljaka.
Pa nije li ono i spomenutog hrvatskog Robina Hooda, koji je njemačke
kladionice oštetio za dva milijuna eura, sud u Berlinu oslobodio zato što
tamošnje zakonodavstvo jednostavno nije predvidjelo njegove inovativne
metode kladioničarskih malverzacija?
Proslavljeni košarkaš Chicago Bullsa Toni Kukoč pričao mi je, recimo, kako
je s jednim takvim išao u ribolov na jezero Michigan. Amerikanci čuvaju
riblji fond jezera Michigan i postavili su jasna pravila ponašanja:
dopušteni ulov su dvije ribe. Stoga se, ulovivši drugu, Toni htio vratiti
kući, ali zemljak se samo nasmijao i nastavio lov - izvukao je treću, pa
četvrtu, pa sedmu, pa desetu. Naravno da je znao da ne može s deset riba
proći strogu kontrolu na izlazu: kad je ulovio desetu, izabrao je dvije
najveće, a ostale - bacio u jezero. Desetljećima su, eto, glupi Čikažani
odlazili sa štapovima na jezero Michigan i vraćali se kući čim uhvate dvije
ribe, pa makar i veličine inćuna, i nikome nikad nije palo na pamet da
ulovi petnaest riba, pa izabere dvije najveće. Sve dok nije došao naš
mitološki junak.
Ne može država Illinois našega čovika zajebat! - začuje se svaki put s
druge strane šanka pouka te priče, pa krene sljedeća: ona o ratnim
izbjeglicama iz Hrvatske, odnosno Bosne, odakle već, koji su shvatili da
svaka njemačka savezna država izbjeglicama daje hiljadu maraka mjesečno, pa
se prijavili u svaki od trinaest Bundesländera, i onda prvog u mjesecu
sjedali u auto i odlazili na turneju po Njemačkoj, skupljati svojih 13.000
maraka socijalne pomoći. Svašta, eto, Đvabo može, može napraviti auto koje
će nadživjeti kenozoik, ali me može zajebati našeg čovjeka.
Meni osobno najdraža je pak ona priča o tom mitskom "našem čovjeku" koji se
u izbjegličkom sužanjstvu Njemačke - ili Nizozemske, Đvedske, Finske,
izvori se ne slažu uvijek - zaželio domaće janjetine s ražnja. Zna se,
naravno, da je janjetina na ražnju nezamisliva zapadno od Mure i da je nema
na jelovnicima uljuðenih europskih gasthausa, jer to se na pristojnom
Zapadu smatra ekstremno barbarskim načinom termalne obrade mesa, pa se taj
naš-čovjek dosjetio da mlado janje kupi u trgovini s - kućnim ljubimcima.
Prodavač se, kaže taj rašireni urbani mit, čudom načudio kupčevoj želji -
neće on anakondu, tarantulu ili krokodila, kao sav normalan zapadni svijet,
nego baš mladunče ovce - a kako u ureðenom kapitalizmu nema toga što vam
trgovac neće naći, tako je tjedan dana kasnije naš-čovjek došao u pet-shop
po svoje malo, bijelo janje.
I prošla bi ta janjetina na ražnju bez posljedica, da se našem-čovjeku nije
omililo, pa je u dućanu s kućnim ljubimcima naručio i drugo, i treće i
sedmo janje. Raznježila se prodavačica u dućanu, stvar se pročula, za
neobičan slučaj ljubavi čovjeka i domaćih životinja zainteresirali su se
uskoro i novinari, ali i budni aktivisti lokalnog društva za zaštitu
životinja, koje je zanimalo kako se taj siromašni nesretnik brine za svoje
stado. I naposljetku je u plitkoj kosturnici u dvorištu iza kuće u
predgraðu Düseldorfa - ili Malmöa? - otkrivena mračna tajna tihog i
povučenog N. N., prognanika s krvavog Balkana.
Postoji i druga verzija ovog mita, još nadrealnija i luða, gotovo kao
predložak za karakter iz nekog psihološkog trilera. Zaklinjali su mi se
ljudi da se stvar dogodila negdje u Americi, možda čak u Australiji,
uglavnom negdje gdje je nemoguće vidjeti da bi se leševi životinja, kao kod
nas, prodavali cijeli. Kako bilo, naš-čovjek je, zaželjevši se one iskonske
radosti kad jaganjci utihnu, u mesarnici kupio dvije janjeće plećke, dva
buta, rebarca, bržolice, glavu, cijelo je janje naš junak kupio u
dijelovima, kod kuće ga sastavio žicom i - na veselje male izbjegličke
kolonije - okrenuo na ražnju.
Eh da, ne možeš ti našeg čovjeka zajebat! - začuje se onda u kafani
jednodušni zaključak, u kojemu ćete prepoznati duboko divljenje
nenadjebivom balkanskom geniju, i više iskrenog ponosa nego što ga mogu
izmamiti sve nacionalne himne i zastave, slavne bitke, titule svjetskih
prvaka i svi Teslini patenti zajedno. Urbana mitologija bjelosvjetskih
Slavena slavi njihovu neviðenu snalažljivost, kakvoj ih je naučila valjda
surova povijest: to su hajduci i drumski razbojnici dvadeset prvog vijeka,
koji odavno više ne pljačkaju trgovačke karavane, niti iz zasjede zaskaču
mletačke, turske i austrijske naoružane patrole, već presreću porezne,
socijalne, bankarske, financijske i ostale službe razvijene demokracije.
Jače je to čak i od njihova opjevanog i pomalo precijenjenog slobodarskog i
državotvornog duha, jer nijednu državu nisu Hrvati, Srbi i Bošnjaci baš
toliko sanjali da je ne bi prevarili. I radije će Hrvat položiti život na
oltar domovine nego tisuću kuna poreza na njen šalter.
Obratite, uostalom, pažnju na tu rečenicu: ne možeš ti našeg čovika
zajebat. Jer, i Zakon o rekreativnom ribolovu u američkoj državi Illinois,
i Urbanistički plan ženevskog kantona, i pravilnik Savezne države
Baden-Württenberg o stjecanju prava na socijalnu pomoć, i Zakon o zaštiti
životinja Novog Južnog Walesa, svi su ustavi i zakoni modernog svijeta,
kako je poznato, smišljeni samo da zajebu našeg čovjeka, i ni zbog čega
drugog.
Takav će vam se naš-čovjek, ležerno naslonjen na svoj crveni ferrari pred
kakvim berlinskim kafićem, požaliti da je i Drugi zakon termodinamike,
zloglasni Zakon entropije, donesen samo da se zajebe njegova revolucionarna
ideja o održivom razvoju neureðenog sustava.
Sustav je, naime, najveći prirodni neprijatelj našeg-čovjeka, mitološkog
boga prevare, i cijela je povijest takozvanog napretka, od prvih zemunica
do visokih civilizacija na ušćima rijeka, generirana samo idejom da se
zajebe naš čovjek.
Zato je ohrabrujuća vijest s otoka Krka. Bogovi urbane mitologije hodaju,
eto, ukorak s vremenom, i široko su sa kozjih staza narodne epike, iz
prostora izbjegličkih logora i gastarbajterskih kontejnera na bauštelama -
uz cvilež elektromotora i veselo okretanje kakvog domaćeg papkara nabijenog
na kolac - zakoračili u digitalnu eru. Pričat ćete sutra tako o nekom našem
neviðeno pametnom i snalažljivom čovjeku koji je lukavo zajebao cijeli
norveški mirovinski sistem tako što je naoružan zoljom opljačkao blindirani
kombi s penzijama, a supatnik sa šanka dodat će: nije to ništa, jedan naš
student sa Krka - sutra će biti iz Živinica, Novog Pazara, već po potrebi -
probio je zaštitu Appleovog iPhonea.
Hiljade vrhunskih inženjera uposlila je tvrtka Apple na tom projektu,
uložila milijune dolara i angažirala cijele timove nobelovaca na
osmišljavanju složenog sistema zaštite, što sve ta američka gamad nije
poduzela, a sve samo s jednom namjerom - da zajebe našeg čovjeka.
Zaboravili su, meðutim, jednu stvar.
Ne možeš ti našeg čovjeka zajebati - dovršit ćete vi rečenicu, dok vam uz
kičmu strojevim korakom, kao jedan, budu marširali žmarci ponosa.
16.09.2008.
|